Срби у Загребу

Svi se poznati izvori i ozbiljni autori slažu da Srba u Zagrebu kao identificirane grupe nema do 80-ih godina 18. vijeka.

Iz arhivskih dokumenata je vidljivo , ako i ostavimo po strani za neku drugu priču Kantakuzinu Branković gospodaricu Medvedgrada, da oni zarana dolaze u Zagreb, ovdje trguju, uče (Dositej Obradović, kasnije i Sava Mrkalj), ali kao stalno nastanjene prepoznaju ih tek nakon proglašenja Patenta o toleranciji habsburškog vladara Josipa II, 29. oktobra 1781. godine. Čini se po svemu da su oni tu bili i nešto ranije, ali tek je ovaj dokument omogućio da se pojave na historijskoj površini. Nakon toga je sve krenulo prilično brzo, premda ne i lako. Svog prvog sveštenika, sabrata manastira Lepavina, Gerasima Markovića, dobili su 18. aprila 1784. godine, a prve službe su održane u kapelici u zakupljenoj kući čizmara Ivana Mikloušića na Harmici, danas Trg bana Jelačića, na tadašnjem broju 2, koju je kasnije kupio Srbin Jakov Sužnjević. Njihova pojava uslovljena aktom jednog prosvijećenog vladara nije prošla beskonfliktno ni u samom začetku. Protiv njihovog dolaska i rada političkim i nadležnim crkvenim vlastima protest su uputili zagrebački trgovci još 1780. godine, upozoravajući „da će ih sigurno još više doći, pa će ih uskoro biti i do 30, koji su sad primljeni samo kao stranci no ubrzo će oni dovesti svoje žene i djecu, pa će na posletku tražiti da u mjestu podignu i svoju vlastitu crkvu, da imaju i svoje sveštenike, i to će i dobiti…“

I zaista su se doseljeni Srbi trgovački solidno počeli kućiti u Zagrebu. Poslije kapelice na Harmici kupili su za 200 forinti njivu ispod kapele sv. Roka na Iličkom trgu (danas Britanski trg), sa pripadajućim brdašcem, koja je na istočnoj strani graničila sa potkom Jelenovšćakom, sa ciljem da osnuju svoje groblje. Groblje se zvalo Iličko i na njemu su Srbi sahranjivani do1877. godine, kad je sa stare lokacije započeo prijenos ostataka na novosagrađeni Mirogoj. Pitanje prve srpsko-pravoslavne crkve je riješeno kad je grad odlučio da na licitaciji, 10. februara 1794. godine, pored ostalih objekata proda i kapelu sv. Margarete sa pripadajućim gruntom u Ilici, a za potrebe izgradnje nove bolnice u Zagrebu. Prisutni predsjednik srpske crkvene općine Jovan Štova je kapelu kupio za 4000 forinti i ona je brzo dobila novo ime, hram Preobraženja Gospodnjeg. Ovdje je važno napomenuti da u dominantno srpskoj crkvenoj općini zagrebačkoj, gotovo stoljeće i po traje beskonfliktni suživot Srba, Grka i Cincara. Crkvu je 6. augusta 1794. posvetio episkop pakrački Kiril Živković, na prvu hramovnu slavu, sv. Preobraženja. S rastom i razvojem grada kao privrednog i političkog središta unutar Monarhije rastao je i broj nastanjenih Srba, pa je crkvena općina odlučila 1861. godine da krene u gradnju nove crkve. Izabran je posebni odbor za vođenje tog krupnog posla u kojem su pored ostalih bili književnik i političar Jovan Subotić i filolog Đuro Daničić, vrlo istaknute figure svog vremena i u srpskoj i u hrvatskoj kulturnoj sredini. Nova crkva je osvećena u oktobru 1866. godine, i uz vanjske opravke rađene po nacrtima Hermana Bolea 1913. godine, to je ova današnja crkva sv. Preobraženja, kakva se vidi iz Preobraženske i Margaretske ulice i sa Trga Petra Preradovića.

Zajednica okupljena oko svoje crkve polagano je , ali sigurno, rasla, od prvog pouzdanog podatka  8 domova sa 40 duša iz 1785. godine, na oko 4000 stanovnika Srba 1913. godine, što je činilo oko 5% žitelja tadašnjeg Zagreba. Izvorno, oni su uglavnom trgovci, a u drugoj polovini XIX vijeka, u promijenjenim političkim okolnostima, raste njihovo učešće u državnoj administraciji i u zanatlijskom staležu. Pod kraj tog perioda ulaze u sve pore hrvatskog građanskog društva i to je jedan od zlatnih perioda povijesti ove zajednice. U prvi decenijama XIX vijeka, nastanivši se u gradu izloženom jakom njemačkom jezičnom i kulturnom uticaju, istaknuti Srbi aktivno sudjeluju u stvaranju institucija koje su u tadašnjim okolnostima smatrali zajedničkim. Pa se tako i Vasilije Nikolić, bilježnik pri Banskom stolu uključuje u prikupljanje sredstava za Maticu ilirsku, Srbi se u velikom broju pridružuju akciji za prikupljanje sredstava za Narodni muzej; trgovac Đuro Popović jedan je od osnivača prvog Glazbenog društva u Zagrebu; trgovac Hristofor Stanković poklanja gradu prvu kazališnu zgradu. Najistaknutiji pripadnik srpske zajednice tog vremena je trgovac Anastas Popović, član uprave Ilirske čitaonice, predsjednik Prve hrvatske štedionice, jedan od utemeljitelja Narodnog doma u Zagrebu, čovjek koji je uveo narodni jezik u poslovni život svog grada i Hrvatske. 

Druga polovina XIX vijeka bila je vrijeme stvaranja nacionalnih programa, pa i hrvatskog i srpskog u Hrvatskoj i Slavoniji, i organiziranja prvih modernih političkih stranaka. Većina istaknutih Srba tog vremena, tražeći slobodan prostor za svoj narod, radi i na zaštiti i promicanju hrvatskih nacionalnih interesa. Najistaknutiji su: Mojsije Baltić, savjetnik zemaljske vlade u kojoj je vodio gospodarsko odjeljenje; Maksimilijan Prica, istaknuti pravnik i političar; Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, veliki župan, književnik, originalni mislilac o domaćim društvenim pitanjima; Bude Budisavljević, veliki župan, istaknuti književnik, otac Julija i Srđana Budisavljevića; i mnogi drugi. Svi su oni svojom javnom djelatnošću usko vezani sa Zagrebom, bez obzira na svoje krajiško porijeklo. Bilo je to vrijeme paralelnih političkih procesa, hrvatsko-srpske saradnje i oštrih sukoba nacionalnih ideologija i njihovih nosilaca. Srbi su postepeno kulturno, politički, pa i ekonomski zaokruživali svoj svijet u Zagrebu i Hrvatskoj. Već smo rekli da je nova crkva osvećena 1966. godine. Nakon toga su se nizali novi organizacijski oblici: 

- 1869. održana je prva Svetosavska akademija u Zagrebu

- 1877. osnovano je Srpsko pjevačko društvo, prva i najozbiljnija kulturna institucija srpskog građanstva u ovom gradu

- 1884. Pavle Jovanović pokreće list „Srbobran“, centralno političko glasilo ove zajednice

- 1891. izborom učitelja Dimitrija Grujića, nakon dugog perioda povremenih i manje ili više uspješnih i trajnih pokušaja, kreće sa radom Srpska osnovna vjeroispovjedna škola u Zagrebu

- 1892. Pavle Jovanović i srpski poslovni svijet pokreću Srpsku štampariju

- 1895. osniva se Srpska banka kao nacionalna financijska ustanova koja okuplja oko sebe sve političke generacije i grupacije

- 1897. Vladimir Matijević pokreće Privrednik kao ustanovu za obrazovanje trgovačkog i zanatlijskog podmlatka

- 1898. osniva se Savez srpskih zemljoradničkih zadruga

Svim ovim koracima Zagreb postaje političko i društveno središte života Srba u Austro-Ugarskoj, naslijedivši u toj ulozi Novi Sad.

Paralelno sa ovom izgradnjom svog svijeta teče proces integracije i zajedničkog rada Hrvata i Srba. Dobra ilustracija tog odnosa je i izbor prvih članova godine 1866. godine osnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Među prvima u nju je imenovan spomenuti dr Jovan Subotić, a uskoro i Đuro Daničić koji će postati i njen prvi generalni sekretar. Do Prvog svjetskog rata u Akademiju su izabrani još, matematičar Vladimir Varićak i historičar Gavro Manojlović, a poslije Drugog svjetskog rata i geolog Luka Marić, ekonomist Dušan Čalić, književnik Vladimir Popović, kipar Vojin Bakić, muzičar Svetislav Stančić…

Srpska zajednica u Zagrebu tog vremena se samoorganizovala u skladu sa geslom čeških boraca za slobodu „svoj svome“, što je praktično značilo da treba ići kod „svojih“ zanatlija, liječnika, advokata, u svoje škole i banke. Mlađa generacija političara, predvođena braćom Pribićević, otvarala se prema saradnji sa dijelom hrvatskih političkih snaga, naročito nakon stvaranja hrvatsko-srpske koalicije, ali nije dirala ni u koncepciju, ni u organizaciju postojećih nacionalnih ustanova. Pa su pred Prvi svjetski rat za spomenutih 4000 Srba u zagrebu, pored banke, Štamparije, Privrednika, Saveza zadruga, Pjevačkog društva, i , dakako, crkve, postojali još i ovi organizacijski oblici:

- Dobrotvorna zadruga Srpkinja

- Srpska akademska omladina

- Srpska čitaonica

- Srpska đačka biblioteka

- Srpska osnovna škola

- Srpski djevojački internat

- Srpski soko

- Srpsko akademsko literarno društvo „Njeguš“

- Srpsko akademsko pjevačko društvo „Balkan“

- Srpsko akademsko potporno društvo

- Srpsko bratstvo (društvo za posmrtnu pripomoć)

- Srpsko zabavište za djecu

Ovakav model je bio izvor snage zajednice, barem dok je egzistirala vanjska arbitarna politička moć (Beč. Pešta), i ujedno bila povod za brojne napade sa strane hrvatskih nacionalista (pravaši, Matoš,  Radić….)

Stvaranjem zajedničke države 1918. model se nije bitno promijenio, unatoč službenom promicanju unitarne ideologije, ali su oslabile njegove poluge. Centar političke moći prešao je u Beograd, a za njim i najdinamičniji dio vodećih političkih ljudi, otišle su neke institucije, poput Banke i Privrednika, crkvenim ujedinjenjem prestala je djelovati Karlovačka Mitropolija, kičma srpskog prečanskog svijeta, u važnim promjenama u ekonomskom životu (industrijalizacija) zagrebački Srbi su samo marginalno sudjelovali. Zauzvrat, u Zagreb je došao jedan broj državnih činovnika i vojnika porijeklom iz Srbije i ostatka Jugoslavije. Takav razvoj događaja učinio je ionako rastrzane međunacionalne odnose u prvoj zajedničkoj državi još eksplozivnijim. Ipak, bilo je to vrijeme u koje su se u Zagrebu afirmirale dvije značajne izdavačke knjižare, ona Đorđa i Ane Ćelap i Zorke i Veljka Vasića, a svih međuratnih godina Milan Ćurčin je u Zagrebu izdavao svoju „Novu Evropu“, jedan od najznačajnijih jugoslavenskih časopisa 20-ih i 30-ih godina XX vijeka.

Ovakva srpska zajednica zagrebačka u Drugom svjetskom ratu ustaškom je genocidnom politikom potpuno uništena; institucionalno, politički, kulturno, ekonomski, ljudski. Veliki broj ljudi je otišao već nakon uspostave banovine Hrvatske, oni sa atraktivnijom imovinom su prisilno iseljeni, brojni siromašniji su pobjegli u mjesta porijekla, u svoja krajiška sela. Mnogo ih je poginulo u ratu, pobijeno u logorima, a da nisu ni vođeni kao stanovnici Zagreba. Srpska banka i sva opljačkana imovina Srba stavljeni su u funkciju ustaškog režima.

Poslije 1945. godine nove pobjedničke vlasti su svim sredstvima otežavali povratak izbjeglica u koje nisu imali političko povjerenje, a imale su potrebu za njihovom opet ispražnjenom imovinom. U federalnoj socijalističkoj Hrvatskoj, Zagreb se razvijao kao republičko političko i kulturno središte i primarno kao industrijski centar. U tom novom okviru, vjerni ideologiji i politici zajedništva, Srbi su iznova naselili Zagreb i uzeli značajnog učešća u svim vidovima javnog života grada i Republike, nadilazeći tim angažmanom vlastitu procentualnu zastupljenost u stanovništvu. Ova je srpska zajednica bila radikalno različita od prethodne, bila je bez svojih institucija, udaljena od crkve, bez lidera i jasnog identiteta, kulturnog i političkog. U vrijeme uvođenja više-partijskog političkog sistema bila je potencijalni problem zbog svoje brojnosti, pa je razorne udarce doživjela početkom 90-ih godina prošlog vijeka. Nekako u isto vrijeme otpočela je i politička i društvena rekonstitucija srpske zajednice koju danas predstavljaju neke obnovljene (Privrednik, Prosvjeta) i neke novonastale nacionalne institucije (Manjinska vijeća, Srpsko nacionalno vijeće), kao nasljednici jedne bogate i ne mnogo sretne povijesti iza koje kao najkrupniji spomenici i danas ostaju stvari koje su prve kupljene – jedno groblje, ili njegov dio (Mirogoj), i jedna crkva, ona na Cvjetnom trgu. 

(Č. V.)